Radni odnosi u Republika Hrvatska uređeni su nizom pravnih izvora među kojima posebno mjesto zauzimaju kolektivni ugovori. Uz ustavne odredbe i zakonske propise, kolektivni ugovori predstavljaju važan instrument socijalnog dijaloga između poslodavaca i sindikata. Kolektivni ugovori imaju važnu ulogu u uređenju prava i obveza iz radnog odnosa te predstavljaju jedan od temeljnih izvora radnog prava, uz zakon i pravilnike o radu. Njima se detaljnije i često povoljnije uređuju prava radnika od onih zajamčenih zakonom.
Temeljni propis koji regulira radne odnose je Zakon o radu[1] dok se pravo na sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje temelji i na odredbama Ustava Republike Hrvatske[2].
Zakon o radu ključan je pravni dokument koji uređuje radne odnose u Republici Hrvatskoj. Ovim zakonom definiraju se prava, obveze i odgovornosti kako poslodavaca, tako i radnika. Zakon o radu osigurava pravnu osnovu za sve aspekte zaposlenja, uključujući sklapanje ugovora o radu, radno vrijeme, obveze i prava radnika, kao i uvjete za prestanak radnog odnosa. Važno je napomenuti da se ovim zakonom uređuju radni odnosi u slučaju da drugi zakoni ili međunarodni ugovori ne uređuju drugačije.
Pojam i pravna priroda kolektivnog ugovora
Kolektivni ugovor je sporazum sklopljen između jednog ili više poslodavaca (ili udruga poslodavaca) i jednog ili više sindikata. Njime se uređuju prava i obveze iz rada i po osnovi rada te pitanja od zajedničkog interesa za ugovorne strane.
Prema Zakonu o radu, kolektivni…
