Pravo na štrajk zajamčeno je Ustavom Republike Hrvatske kao temeljno ljudsko pravo i bitna zaštita temeljnih sloboda. Ovo pravo omogućuje radnicima, pod uvjetom zadovoljenja određenih zakonskih uvjeta, da kroz štrajk izraze svoje nezadovoljstvo, osobito u slučajevima kada nisu isplaćene plaće, dijelovi plaće ili naknade plaće do dana dospijeća.
Međutim, to pravo može biti ograničeno samo u iznimnim slučajevima i za određene skupine radnika, čime se nastoji osigurati ravnoteža između gospodarskih interesa i zaštite radničkih prava.
Prema Zakonu o radu, ekskluzivno pravo na pozivanje i provođenje štrajka pripada sindikatima. To znači da radnici pojedinačno, kao i radničko vijeće, nemaju ovlast organizirati štrajk; isključivo sindikalne strukture mogu, nakon provođenja referenduma i utvrđivanja volje svojih članova, odlučiti o pokretanju štrajka.
Svaki radnik, s druge strane, ima slobodu odlučiti hoće li sudjelovati u štrajku koji je organizirao njegov sindikat. Na taj način se osigurava da, premda pravo na štrajk pripada kolektivnom radničkom organiziranju, pojedinačni izbor ostaje neovisna odluka svakog zaposlenika.
Jedan od ključnih razloga za pozivanje štrajka je neisplata plaće ili njenog dijela. U ranijem…
